Što s ljutnjom?

59392493e2929003648542

 

˝Sjećam se povremenih napada ljutnje kad sam bila mala. Ne mogu se sjetiti što im je bio uzrok, ali mogu se vidjeti kako kao mala ležim na podu i plačem iz sveg glasa. Sada, u adolescenciji, moja ljutnja najčešće je vezana za izlaske. Koliko dugo ću moći ostati? Gdje bi mogli ići? To su normalne ˝slatke muke˝ za sve u toj dobi, ali ja sam paralelno usmjerena i na pitanja vezana uz posvojenje koja me opterećuju: Tko sam ja? Koliko vrijedim? Gdje pripadam?... u tim trenucima moj bi bijes pokrenuo jaku reakciju na majku. Ispad koji bi pokolebao i najsnažnije i najsigurnije roditelje. Kada bi ljutnja prošla, osjećala sam se krivom, izjedala me grižnja savjest i strašno sam htjela biti dobra kćer.. ali sam opet sve upropastila. Ispod ljutnje uvijek bi se negdje skrivao strah od odbacivanja. I niz drugih osjećaja.˝

 

Ljutnja je snažna emocija koja nas može obuzeti tako da imamo osjećaj kao da ju ne možeš više kontrolirati. Nekad je potiskujemo, nekad je usmjerimo u nešto ili nekog tko je zapravo nije uzrokovao, a nekad optužimo druge da su ljuti, iako smo zapravo mi ti koji se ljutimo. 

Ispod ljutnje može biti niz emocija koje tek trebamo otkriti... strah, tuga, povrijeđenost, zabrinutost, razočaranje, sram, krivnja, napetost, ljubomora...

Ljutnja, uf! Taj jaki osjećaj neugode i ratobornosti koji je izazvan stvarnom nepravdom ili samim osjećajem nepravde. Prevedemo li to u jezik posvojenja, posvojena osoba može osjećati nepravdu u samoj srži, od početka života. I iako toga možda nismo svjesni, duboko u nama možda postoji pitanje koje nas muči – kako je netko mogao ostaviti svoje dijete?!

I nevjerojatni su suprotstavljeni osjećaji osjećaja nepravde zbog takvih događaja i neke vrste lojalnosti i potrebe za povezanošću s biološkom majkom.

Osim ovog osnovnog osjećaja da je učinjena nepravda, možemo imati i niz drugih skrivenih misli i osjećaja. Neki od njih mogu biti želja da se biološka majka vrati, da ju ponovno upoznamo, da nas više nikada ne napusti. (Pritom ljubav prema roditeljima nije ništa manja ili manje važna.)

 

Jedna je posvojena mlada djevojka željela doći u kontakt s tim podvojenim osjećajima pa je odlučila napraviti mali eksperiment. Otišla je u bolnicu posjetiti napuštene bebe i odlučila nekoliko minuta gledati ih i zamisliti i pokušati osjetiti što one sada osjećaju i misle. Htjela je otkriti kako se ona mogla osjetiti nakon što su je ostavili kao bebu. Puno je misli i osjećaja doživjela, a ovo je napisala:

 

Zašto kažeš ˝kako je – tako je˝/˝tako mora biti˝ u svakoj situaciji od rođenja do danas, a ja sam ostavljena bez izbora i glasa?

Zašto si me odbacila i smjestila pod nečiju skrb kako bi spriječila da ti ne moraš prolaziti to isto?

Zašto me puštaš da sjedim ovdje sama bez onoga što trebam da budem potpuna?

Zašto se više brinem za to kako si ti, umjesto za to kako sam ja?

Zašto je moja želja da te nađem i upoznam krenula iz brige za tebe – da ti pokažem da sam ja dobro i da se ne trebaš brinuti za mene?!

Zašto ti dajem toliko važnosti i utjecaja u mom životu?

Zašto je to tako?

 

Puno je toga neizgovorenog, duboko skrivenog u svakom od nas. Nadam se da će vam iskustvo ove djevojke možda pomoći u otkrivanju svojih misli i osjećaja. Ponek svojim roditeljima i bližnjima kažemo ono što zapravo ne mislimo, a ispod toga se krije niz naših osjećaja i misli, ponekad smo ih svjesni, a ponekad nismo. Neki od primjera:

 

Mi zapravo nismo obitelj jer nismo u krvnoj vezi. / Gdje pripadam? 

Ti mi nisi ˝prava˝ mama! / Tko mi je biološka mama?

Vi niste moja ˝prava˝ obitelj. / Počinjem shvaćati da imam dva nasljedstva, dvije obitelji.

Moja ˝prava˝ mama bi mi dopustila da to radim. / U mašti zamišljam mamu koja bi mi to dopuštala.

Moja biološka mama me dala jer me voljela. / Hoćete li me i vi ostaviti? Da li je uopće dobro biti voljen?

Moja biološka mama me dala jer sam bio/la zločesta beba. / Da li me voljela?

Ti si mi kao tata. / Počinjem shvaćati da imam dva tate.

Ne želim da u školi znaju da sam posvojen/a. / Želim biti ˝normalan/na˝ / kao drugi – ne posvojeni. Tužan/na sam.

 

Navedeno se najčešće događa kada svoju ljutnju ne prihvaćamo, potiskujemo ili zanemarujemo važnog onoga što se skriva ispod ljutnje.

 

Što nam pomaže da se nosimo s ljutnjom i prikrivenim emocijama ispod nje?

 

  • Prepoznavanje osjećaja, suosjećanje i empatija
  • Dozvola za ljutnju
  • Vanjska pomoć, razgovor, kreativnost i fizička aktivnost

 

Prepoznavanje osjećaja, suosjećanje i empatija

Osjećaj straha ili odbačenosti, kao i svaki drugi neugodan osjećaj obično dolazi bez da smo ga prizivali ili željeli. Ali je ovdje i neće nestati ako ga ignoriramo ili ako ga ne prihvaćamo (iako ga ljudi oko nas ne prihvaćaju). Npr. ako se osjećamo kao da nas netko ne prihvaća – tada nam neće biti od velike pomoći da nas drugi uvjeravaju u suprotno, ako mi sami znamo da nije tako. Ono što pomaže je da budemo suosjećajni prema sebi i svojim osjećajima i strahovima (možda da si pomislimo – da, teško je kada se osjećam odbačeno. To me rastužuje i plaši.)

 

Dozvola za ljutnju

˝Nikad neću zaboraviti kada sam došla na razgovor u savjetovalište i ispričala svoju priču. A s druge strane sam dobila odgovor: ˝Imaš se prvo ljutiti!˝ Imam se pravo ljutiti? Ponovila sam to sebi. To mi je bila potpuna novost.˝

I stvarno, mi smo često naučeni i odgajani tako da se ne ljutimo – da se nije u redu ljutiti. I na taj način potiskujemo svoju ljutnju, koja onda izlazi nekontrolirano u situacijama kada više nemamo toliko snage, vremena i volje držati pod kontrolom. Kada je prihvatimo i damo si pravo za osjećaj ljutnje koji imamo, pomažemo si u smirivanju. Jednom kada je prihvatimo, možemo stati, pogledati oko sebe i odlučiti na koji način ćemo se dalje s tim osjećajem nositi i kako ćemo reagirati.

 

Pomoć, razgovor, kreativnost i fizička aktivnost

Prepoznavanje vlastitih (i tuđih) osjećaja i njihovo prihvaćanje i davanje dozvole su učinkoviti, ali ponekad nisu dovoljni. Osim toga, svi ovi načini nisu nešto što možemo naučiti i početi primjenjivati preko noći. Svaka promjena dolazi kroz duži vremenski period.

Ono što još pomaže je kad razgovaramo s ljudima koji imaju slična iskustva, kada se bavimo sportom, likovnim i kreativnim radom, plesom, glumom, nešto što vama odgovara.

Uz to, svaki razgovor sa stručnom osobom, psihologom u školi, nekom od savjetovališta ili u Adopti, može biti od velikog značaja i pomoći. Takve osobe mogu dobro razumjeti što se događa, biti potpora i pomoći u rješavanju problema.

Ovo su tek osnove smjernice.. Naravno, s osjećajima ljutnje, odbačenosti i straha nije lako, i postoji puno načina kako si ih možemo olakšati i s vremenom smanjiti, odnosno smanjiti njihov utjecaj na naše živote.

 

Obrati nam se i dogovori savjetovanje u Adopti na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ili telefonom 01 3877 412. Obratiti nam se možeš i anonimno.