Zašto ih tražimo?

Ako i kad se odlučimo krenuti u potragu za biološkim roditeljima, otvara se cijeli niz tema. Jedna od njih je i kako ćemo o tome razgovarati sa svojim roditeljima. Često ne znamo kako im to reći, brine nas kako će se oni osjećati i kako ćemo se nositi s time. Neki se odluče na taj korak sami, a da nisu o tome razgovarali s roditeljima, neki dobiju njihovu podršku, a neki pak imaju poteškoće objasniti svojim roditeljima zašto žele pronaći biološke roditelje i da to za njih ne znači da manje vole i cijene njih s kojima su odrasli.

Kad se s roditeljima razgovara, moguće je izgraditi razumijevanje i povjerenje u vezi s ovim pitanjem čak i ako je njima u početku teško prihvatiti potragu za biološkim roditeljima. Istina, nekada je teško pronaći najbolji način i objasniti im da je potreba za traženjem porijekla normalna potreba za traženjem informacija koja ih ne treba povrijediti, niti to znači da njih manje volimo. Lijepo je kad nas mogu razumjeti i u tome podržati, no roditelji ponekad imaju osjećaj da ta naša potreba ukazuje da je naš odnos prema njima narušen, što je daleko od istine. Kao da ponekad osjećaju da smo, ako nas zanimaju naši biološki roditelji, samim time njih na neki način iznevjerili. A to nije baš tako...

Kako je to vama? Razmišljate li o potrazi bioloških roditelja i kako o tome razgovarati sa svojom obitelji? Ili ste već razgovarali o tome, i kakvo je to iskustvo vama bilo?

Evo jedne priče o tome:

 ˝Moji roditelji to nisu mogli razumjeti“

Posvojena sam u dobi od tri mjeseca i odrasla u normalnoj, sretnoj obitelji. Unatoč sreći i mirnom djetinjstvu, uvijek su u mojim mislima postojala pitanja koja su me mučila: Tko sam bila prije nego što su me posvojili i zašto me moji biološki roditelji nisu zadržali? Nisam osjetila potrebu otkriti te odgovore dok se i sama nisam udala i dobila djecu. Kada vas u trudničkoj ambulanti pitaju imate li u obiteljskoj anamnezi dijabetes ili probleme sa srcem, jednostavno im ne možete dati odgovor ako vi sami ne znate ništa o ljudima koji su vas donijeli na ovaj svijet.

Nakon rođenja mog drugog sina, suprug i ja smo odlučili krenuti u potragu i saznati više o mom porijeklu. Našli smo moju biološku majku. To se dogodilo prije više godina i od tada smo u redovnom kontaktu. Tri brata moje biološke majke i njihove obitelj znaju sve o meni. Srela sam se s njima puno puta i od njih sam prihvaćena kao članica obitelji. Untaoč tome što sam bila sramotna mračna tajna dugo vremena.

A što je s mojom majkom i ocem – ljudima koji su me odgojili i svoj život posvetili meni? U početku moja majka nije mogla razumjeti zašto imam potrebu znati sve o svojoj prošlosti, a pogotovo zašto želim naći svoju biološku majku. Osjećala se ugroženom i bojala se da ću pronalaskom svoje biološke obitelji možda otkriti da su oni privlačniji i zanimljiviji ili da ću htjeti biti više s njima nego s njom. Ništa ne može biti dalje od istine! Konačno je u zadnjih nekoliko godina počela o tome otvorenije pričati sa mnom i počela razumijevati kako se osjećam. Sada se osjeća mnogo sigurnije u vezi s mojim odnosima s biološkom obitelji. Tata, nažalost, nikada nije mogao shvatiti da je posvojenje nešto što sa sobom nosi i neke posebnosti. Što se njega tiče, ja sam njegova kći i to je to, nema se o tome što više razgovarati.

Iako sam zahvalna što sam našla svoju biološku majku i na daljnjem kontaktu s njom, nemam je potrebu voljeti. Da, ona je vrlo simpatična, draga žena i nevjerojatno je koliko smo si nalik. Ali najbitnije mi je to što poznajem svoje korijene. Meni je bilo važno znati tko sam i odakle potječem. Otkrivši to, mogla sam nastaviti dalje graditi svoj život.