Pogled u ogledalo

Koliko vremena provodite pred ogledalom? Ja se sjećam da sam mogla stvarno duuuugo stajati pred ogledalom. To je uobičajeno u tim godinama. Budući da se toliko volimo gledati u ogledalo, svoj fizički izgled često smatramo ključnim za pitanje identiteta – i to je normalno. Ali kako se baš u tom periodu fizičke promjene događaju na dnevnoj, tjednoj ili mjesečnoj bazi, to može biti zbunjujuće. Osim toga, promjene u našem fizičkom izgledu mijenjaju i način na koji smo gledali na sličnosti s roditeljima i obitelji. Pritom postoje različiti načini kako na to gledamo - nekome se sličnosti mogu sviđati, a nekome one nisu važne, netko se raduje promjenama, netko bi radije da se ne događaju tako brzo…

Jedan je šesnaestogodišnjak imao iskustvo vezano za fizičke promjene: „Ljudi su mi stalno govorili kako sličim svome ocu – meni je to djelovalo neiskreno i kao da ne govore istinu. Bilo mi je neugodno u takvim trenucima. Znam da donekle stvarno ličimo, ali to je čista slučajnost, puka sreća. Uostalom, to isticanje sličnosti između tate i mene udaljavalo me je od ostatka obitelji. Činilo mi se da, ako stvarno pripadam obitelji, nije potrebno isticati moju fizičku sličnost s ocem. Ona mi sama po sebi nije bila važnija od svega ostaloga. Kako sam odrastao, postajao sam sve viši i viši, a moji roditelji nisu baš visoki ljudi. Činilo mi se kao da ˝stršim˝ iz obitelji. Sa sve većom razlikom u visini, komentari o sličnosti postajali su mi sve više besmisleni i isforsirani. Dovoljno mi je da sam ja – ja, i da pripadam obitelji takav kakav jesam.˝

Jedan je posvojeni dječak pak bio jako zadovoljan što je bio fizički sličan svojim roditeljima. ˝Fizička sličnost ponekad mi pomaže da se osjećam kao da sam rođen u svojoj obitelji. Jako je važno sličiti roditeljima. Mnogi to uzimaju zdravo za gotovo, o tome nikada niti ne razmišljaju. Ja sam morao razmišljati o tome.˝

Koliko je vama važna fizička sličnost s vašim roditeljima? Kako se osjećate kad vam kažu da ličite na njih?