Postoji li jedan ˝ja˝?

Što kad postoji naš pravi ja i ˝lažni˝ ja s kojim se predstavljamo?

Nekad se događa da se u različitim situacijama i okruženjima drugačije osjećamo i ponašamo. Tada imamo osjećaj da to ˝vanjsko ja˝ nije jednako onom ˝unutarnjem˝. Neki nas mogu doživjeti kao otvorene, vedre i energične osobe, dok se mi osjećamo ranjivima, malima i usamljenima.

To možda radimo kako bismo se prilagodili okolini i očekivanjima od strane okoline ili pak da ne bismo bili odbačeni i povrijeđeni. Jer, što bi bilo kada bismo dopustili da netko vidi kako se zapravo osjećamo, što stvarno mislimo?!

Ponekad ˝ušutkavamo˝ svoje prave potrebe i stvaramo prilagođenog sebe jer se time štitimo. Kao da nosimo masku ispod koje skivamo tko zapravo jesmo i ne dopuštamo da vide prave nas ispod maske koju smo izgradili.

Iz iskustva mladih posvojenih osoba dolaze ovakve misli:

˝Ne želim da ljudi vide koliko se osjećam nesigurnom. Tako mogu lakše držati stvari pod kontrolom.˝

˝Nisam uvijek sigurna protiv čega sam, osim protiv samog osjećaja odbačenosti.˝

˝Ako netko odbaci tvoje lažno, vanjsko „ja“, to nije tako strašno – to nisi zaista ti, ali ako nekome daš da vidi pravog tebe i taj te odbaci, to je stvarno odbacivanje.˝.

Ljudi su skloni vjerovati u ono u što žele vjerovati i ono što vide izvana. Pa ako je netko na van onakav kakvog okolina prihvaća i želi, to se tumači kao da je ta osoba dobro prilagođena. To je nekad istina. Ali nekad je tako samo lakše živjeti jer je manja opasnost od (ponovnog) odbacivanja. Ono što se događa unutar nas pritom ne postaje manje važno ili tiše zato što se drugačije predstavljamo. Baš naprotiv, može postajati jače i glasnije i tražiti da bude prihvaćeno. Traži da mi sami prihvatimo sebe i polako gradimo identitet, odnose i povjerenje, koliko god to bio zahtjevan put.