Ljubavne veze… ovo je uvijek zanimljiva, ali i nezgodna tema. Komplicirana i isprepletena s puno detalja, uzroka, posljedica – nekad predivna i sretna, nekad s dozom ljubomore, tuge, straha. I pitanje je možemo li utvrditi postoji li utjecaj posvojenja na romantične veze i kakav je. Gdje počinje, gdje završava, a gdje je samo stvar karakteristika neke osobe. Vjerojatno je pod utjecajem svega pomalo.
Ovo je tekst jedne posvojene djevojke koja piše o tome (točnije, prijevod sa stranice naših susjeda ˝Usvajanje Blog˝):
˝Odakle početi? Od klasike. Kao i svi (ili bar većina) ljudi, od ranih tinejdžerskih godina imala sam prilično prirodnu potrebu za razvijanjem te vrste odnosa. To zašto je meni bitno da ta potreba postoji, shvatit ćete iz daljnje priče kada se želja i potreba pokušava pretočiti u realnost. U realnosti se dogodi nešto što se zove ˝RAD – reaktivni poremećaj privrženosti˝. Ljepota i blagodati RAD-a se možda najbolje osjete u emotivnim odnosima. Tako se dođe u situaciju da čovjek nešto hoće, želi i ima potrebu, a ne zna ili ne može (još uvijek ne znam procijeniti što je od to dvoje). Najčešće sve divno počne - zaljubljenost (bar mislim da je to to ;) ), idila, a onda kada bi trebalo ući u dublji emotivni odnos, kada se očekuje ozbiljniji emotivni angažman u vezi – eto blokade. Nepovjerljivost, sumnjičavost, teško razvijanje emocija i strah od napuštanja su možda glavne karakteristike. Na sve to dolazi isključivost, koja se najčešće može prepoznati po tome što se i na najmanju sumnju u partnera po bilo kojoj osnovi odražava naglim prekidom svakog daljeg odnosa.
Istina, sve ove osobine, bar u mom slučaju, ne mogu se primijetiti ako me samo promatrate iz daleka, ali u mojoj srži su prisutne. Tako sam poneke bivše u čudu ostavljala da se pitaju šta se dogodilo i gdje sam nestala preko noći :D No, kad patite od RAD-a gore od toga je biti ostavljen. A bilo je situacija u kojima sam bila preduhitrena u tom smislu (namjerno kažem preduhitrena). To ne podnosim, odnosno podnosim jako jako loše, teško da bih to mogla opisati riječima. Pri tom, potpuno je nevažno da li postoje dublje emocije prema partneru (a najčešće ih nema), ostavljanje je nešto što jednostavno ne podnosim. I tako kako se emotivna komponenta odnosa očigledno nalazi pred velikim i teškim izazovima, nesvjesno se intenzivira fizička komponenta (sa njom je mnogo ljepše i lakše ;) ).
Stjecajem okolnosti tijekom ˝reuniona˝ bila sam u višegodišnjoj vezi. Prvoj ozbiljnijoj i emotivno zahtjevnijoj, za svoje RAD kapacitete, koju sam uspjela razviti. Bila sam na dobrom putu. Potapšala sam se par puta po ramenu jer nisam zbrisala na prve ozbiljnije krize ili pitanja tipa “da li me voliš?“ (a to je najgore pitanje koje mi može neko postaviti). S emotivne točke gledišta, nisam puno dalje odmakla nego inače, ali bar sam se ponašala zrelo i „čekala“ da samo od sebe proradi. Onda me je zatekao ˝reunion˝, u koji sam naivno ušla, ne znajući šta me čeka. Uspjela sam za par mjeseci nakon upoznavanja biološke majke, pod dojmovima, sve do temelja srušiti (nenamjerno, neželjeno i potpuno nesvjesno). Iako sam u tom trenutku bila ravnodušna prema životu, pa tako i njemu, krah te veze doživjela sam kao najtragičniju stvar u mom životu.
Puno kasnije, čitajući iskustva drugih usvojenih osoba, uvidjela sam da je tijekom upoznavanja bioloških roditelja najprirodnija i najnormalnija stvar koja se može dogoditi je prekid romantične veze. Nešto kao kolateralna šteta. To me je jako utješilo, pa se i moj poljuljan moral podigao :)
Zaključak bi bio da usvajanje odnosno posljedice napuštanja svakako imaju utjecaja na sve vrste odnosa, pa i prema tome, no ja još vjerujem da će se sve te kočnice nekako preći, same od sebe tokom vremena ili uz moju pomoć, a i onog „pravog“ ;).
Na putu prorađivanja svoji strahova i emocija, obrati nam se! Dogovori savjetovanje - razgovor s psihologom u Adopti na
Obratiti nam se možeš i anonimno :)