Ljudi koji su me znali, često bi me, kad sam bio manji, blijedo i sa malo sumnje, odmjeravali od glave do pete jer sam Džavid, a ne neki plavooki Marko. Zatim bih bio, od neugode, izbjegavao poglede i skretao pozornost na x,y stvari. Dan-danas vučem iste reakcije na takve situacije.
S vremenom sam prihvatio činjenicu da se oni suočavaju s malčice drugačijim životom, te, da je gotovo nemoguće da na sve gledaju iz istog kuta kao i ja. Ovih dana mi je prijatelj postavio pitanje: "Ej, a kak ti je to sto nisi sa 'pravim' starcima?". Potom bi indirektno i odgovorio na njega: "Mislim, razumijem da ti je teško". Ovoga puta sam sam sebe sumnjivo i blijedo odmjerio, od glave do pete. Kada sam uočio da su mi i ruke i noge na broju, s osmjehom sam mu odgovorio da mi ne nedostaje apsolutno ništa. Samo se nasmijao. Eventualno sam izazvao osmijeh na prijatelju, za kojeg sam siguran da će sve to razumjeti jednog dana, skrenuo sam pozornost na nešto drugo…i sebi priuštio kvalitetan mir. Zar nije to ono što sam radio kao manji, no malo taktičnije i ujedno želja svakog čovjeka, koji je dužan suočavati se s ljudskim neznanjima, glupostima i drugačijim pogledima na "svoje i tuđe ruke"?!