Postoje trenuci u kojima se osjećamo sami, drugačiji od ostalih i kao da nas nitko ne može razumjeti. Ili čak da bi nas mogli odbaciti, bez nekog posebnog razloga. Kao da sve što napravimo ili kažemo ˝po svom˝ može biti nekome previše i razlog zbog kojeg možemo izgubiti prijatelje. I to je normalno – većina mladih prolaze kroz tu fazu u prijateljstvima i drugim odnosima.

Tada pomaže da stanemo i pokušamo vidjeti što nam se događa, kako se osjećamo. I to je dobro i vrijedno, jer naši nam osjećaji otkrivaju puno toga o nama, dobro ih je pokušati poslušati. Obično postoji netko u našem životu s kime možemo podijeliti što nam se događa ili ga se možemo samo prisjetiti – prijatelj, poznanik, susjed, obitelj, kućni ljubimac. Iznenađujuće je da u takvim trenucima, okolina obično misli sve dobro o nama i želi nas prihvatiti baš onakvima kakvi jesmo. Još samo to mi sami trebamo učiniti

Nedavno sam naišla na jedno pismo, o životu, našim nedaćama i načinima na koji se nosimo s njima. Mislim da ga možemo gledati kroz prijateljstva, ali i za sve drugo u našim životima.

Jeste li gledali ili barem čuli za ˝Gospodara prstenova˝? Evo prijevoda pisma:

˝Moja majka mi je jednom rekla da su nedaće poput Gospodara prstenova.

U životu možete imate teška, turbulentna iskustva koja potpuno promijene život i gotovo vas ˝ubiju˝ (kao čin bacanja prstena u Mount Doom), i to ne može u potpunosti razumjeti nitko tko nije prošao kroz takvo iskustvo. Drugi, naravno, mogu suosjećati s vama, ali nikada neće stvarno znati kako je to. Osim toga, vjerojatno će očekivati ​​da krenete dalje i zaboravite na sve. Ali to ne ide tako.

Neki su pak sretnici kao Sam. Prolaze kroz život lako. Idu ravno kući, ožene se ili udaju, imaju hrpu kovrčavih beba Hobbita i svaki put nastave tamo gdje su stali, zadovoljno zaboravljajući na životne drame. Takvi samo žive u miru, pomalo ignorirajući ono što im ne odgovara.

Mnogi su ljudi, međutim, poput Froda. Oni odlaze od kuće kao jedna osoba, a vraćaju se kao novi ljudi, a sve je teže u životu. Stare rane bole a prsten sa sobom nosi težinu i odgovornosti. Sve je teže uklopiti se u staru sliku pa plove do Besmrtnog zapada u potrazi za mirom koji se pronalazi samo u nama samima. Ne mogu se nositi sa svim tim teretom.

Ali ako nadrastemo povijest i potrebu da se sakrijemo ili pobjegnemo, postajemo kao Pippin i Merry. Oni nikada ne ignoriraju ono što im se dogodilo, ali se žele i trude napredovati i rasti. Postaju vođe i pripovjedači, sposobni i spremni da strah, ljutnju i tugu pretoče u priče iz kojih zadovoljno uče oni sami i drugi. Svoje vještine naučili su u bitkama života, iz svojih iskustava, pobjeda i poraza i sada iskustva nose poput oklopa, koristeći ih u svoju korist.

Naši teški trenuci grade nas i pretvaraju u čuvare, rekla mi je majka. To je patnja koja jača našu kožu i omekšava srce, a ako smo naučili živjeti s duhovima prošlosti, možda bismo mogli spasiti i druge od iste sudbine.˝

- S.T. Gibson