Zovem se Maja, dolazim iz manjeg grada na istoku Hrvatske, a fakultet me prije 5 godina opet vratio u rodni Zagreb, koji je rodni grad samo na papiru. Moje srce pripada mom kraju te se samo tamo osjećam kao kod kuće. Biološke korijene još nisam istražila, a ono što i znam o njima tek su tragovi koji još čekaju da se zaokruže u smislenu priču. Želja za zatvaranjem tog poglavlja postoji, jer nekako imam dojam da trebam dobiti odgovore na pitanja kako bi krenula dalje bez te crne rupe iz početka mog života.

U glavi postoje još neka ista pitanja kao i prije par godina kad su se pojavila u fazi traženja identiteta. Tko sam, gdje pripadam, kako i zašto me netko nije htio samo su neka od njih, a sa sobom nose i strahove koji se protežu u interakciji sa najbližima, a i drugim osobama koje znam.

Moja priča započela je jednog jesenskog poslijepodneva ratne '91. Umjesto u sobi spremnoj i dekoriranoj samo za mene i sa hrpom plišanih igračaka, završila sam u Domu u Nazorovoj sa ostalom djecom ne tako ružičaste sudbine. No, srećom nakon samo par mjeseci, tu je stalo moje iskustvo sa strogim sustavom te sam naposljetku ipak dočekala svoj dom, svoj krevetić, najdražeg plišanog medvjedića koji me i danas prati. Dobila sam mamu i tatu. Dobila sam obitelj. Iz perspektive napuštene i posvojene djece, mogu se smatrati posebnom sretnicom jer otkad znam za sebe, okružena sam pažnjom i ljubavi roditelja.

Uvijek sam imala svoje roditelje koji su zaista sve od sebe davali za mene. U skladu sa situacijom, okolnostima i mogućnostima tog vremena, dali su stvarno najbolje. Tada nisu postojale infrastrukture koje bi mlade posvojitelje pratile i nakon samog procesa posvojenja, olakšavale im i usmjeravale ih u samom odgajanju te pri nošenju sa činjenicom da odgajaju posvojeno dijete. Djetinjstvo sam imala kao i svako drugo dijete. Iako svjesna činjenice da sam posvojena, nije mi to igralo neku posebno ulogu, čak štoviše, kao maloj bilo mi je kul da se po nečemu razlikujem. Bezbrižno djetinjstvo trajalo je do tinejdžerskih godina kada su počela ozbiljna pitanja o smislu života, pripadnosti i identitetu. Razvijanje identiteta bio je poseban izazov, budući da kao posvojeno dijete nisam imala gotovo nikakvih informacija o svojoj biološkoj prošlosti, a nakon bezbrižnog djetinjstva sva ta pitanja činila su se teška, a otvaranje tih tema sa roditeljima jednostavno previše bolna.

Brojne noći pune pitanja, misli i premalo odgovora potaknule su me da nešto promijenim. Nažalost, nisam imala sigurnosti pričati s roditeljima o tome, bojala sam da će ih to povrijediti. Prijatelji nisu mogli shvatiti te teme, a nečije sažaljenje mi je bilo zadnje na popisu želja. Tako sam se bacila u istragu na internetu u potrazi za istomišljenicima. Budući da nije postojala nikakva stranica, a kamoli udruga gdje bi se mladi koji su posvojeni okupljali, odlučila sam pokrenuti temu na jednom forumu. Nakon nekog vremena, počela su se također javljati druga posvojena djeca što mi je donijelo veliko olakšanje kao i sama spoznaja da nisam sama. U tinejdžerskim godinama uvijek je lakše pričati sa vršnjacima, a sada sam imala priliku razmjenjivati iskustva sa ostalim vršnjacima koji su u istoj situaciji kao i ja. S druge strane, naša iskustva od neprocjenjive su važnosti za posvojitelje i one koji se to tek spremaju postati.

S godinama i novim životnim izazovima, smetnula sam s uma forumsku temu a i samu problematiku posvojenja. Par godina nakon otvaranja teme, vratila sam se. Iako malo zrelija, još uvijek sa istim pitanjima, strahovima i nedoumicama. No, srećom naišla sam na nešto novo što me ugodno iznenadilo. Saznala sam da postoji udruga koja se bavi tematikom posvojenja, a između ostalog i podrškom za posvojenu djecu. Iako mi je bilo malo žao što tako nešto nije postojalo u vrijeme kad sam imala milijun upitnika nad glavom, ipak me to obradovalo kao i činjenica da će sljedeće generacije još bezbolnije prolaziti to razdoblje. U godinama kada se tražimo, teško se nositi sa svime, a posebno kada uz sve imaš i pitanja, nedoumice u vezi posvojenja a nemaš s kime podijeliti iskustva. Jer saslušati te može svatko, no imati nekog tko te shvaća je neprocjenjivo, posebno u tim godinama.

Biti posvojen samo je jedan od izazova i specifičnosti života, ali isto tako je bitno da od samih početaka uz ljubav i podršku najbližih, postoji i mogućnost razmjene iskustava i mišljenja mladih u istoj situaciji jer samo tako odrastanje može proći što bezbolnije, a i svi upitnici nad glavama dobiju svoje odgovore te ne prelaze u daljnje životne probleme.

Pridruži nam se na zajedničkim druženjima posvojenih i udomljenih mladih, više pročitaj na linku.

Svako posvojenje podrazumijeva i odvajanje od bioloških roditelja. I to je teško iskustvo. Možda nije vidljivo u tom trenutku, ako je dijete jako malo i nesvjesno situacije, ali to u njemu stvara neke osjećaje i promjene koje kasnije mogu utjecati na to kako funkcionira i kako gradi odnose. Zato je normalno da poneki puta i u najsretnijim okolnostima i obiteljima osjetimo nesigurnost, nemir i nepovjerenje prema drugim ljudima. I potpuno je u redu da tada razmislimo što za nas to znači i koliko nam vremena i prostora treba da s nekime izgradimo prijateljstvo i povjerenje. Neki puta to znači da ćemo se malo povući, a drugi put pak otvoreno pristupiti ljudima. Kako god ih gradili, poznanstva i prijateljstva važna su u životu i pomažu nam na puno načina. Svaki kontakt s ljudima, razgovor, druženje, zajednički smijeh, pa i suze, pomažu nam da jačamo privrženost i povjerenje. Privrženost je promjenjiva i dinamična, na način da se tijekom života mijenjaju i osobe s kojima smo povezani i snaga tih odnosa. Zato svako razdoblje života nosi sa sobom nove prilike za izgrađivanje različitih odnosa i privrženosti koji nas onda mijenjaju i izgrađuju kao osobe.  Bliski odnosi ono su što nas najviše obogaćuje. A posebna vrijednost prijatelja je u tome što su tu za nas zato što to iskreno žele.

Ljubavne veze… ovo je uvijek zanimljiva, ali i nezgodna tema. Komplicirana i isprepletena s puno detalja, uzroka, posljedica – nekad predivna i sretna, nekad s dozom ljubomore, tuge, straha. I pitanje je možemo li utvrditi postoji li utjecaj posvojenja na romantične veze i kakav je. Gdje počinje, gdje završava, a gdje je samo stvar karakteristika neke osobe. Vjerojatno je pod utjecajem svega pomalo.

Ovo je tekst jedne posvojene djevojke koja piše o tome (točnije, prijevod sa stranice naših susjeda ˝Usvajanje Blog˝):

˝Odakle početi? Od klasike. Kao i svi (ili bar većina) ljudi, od ranih tinejdžerskih godina imala sam prilično prirodnu potrebu za razvijanjem te vrste odnosa. To zašto je meni bitno da ta potreba postoji, shvatit ćete iz daljnje priče kada se želja i potreba pokušava pretočiti u realnost. U realnosti se dogodi nešto što se zove  ˝RAD – reaktivni poremećaj privrženosti˝. Ljepota i blagodati RAD-a se možda najbolje osjete u emotivnim odnosima. Tako se dođe u situaciju da čovjek nešto hoće, želi i ima potrebu, a ne zna ili ne može (još uvijek ne znam procijeniti što je od to dvoje). Najčešće sve divno počne - zaljubljenost (bar mislim da je to to ;) ), idila, a onda kada bi trebalo ući u dublji emotivni odnos, kada se očekuje ozbiljniji emotivni angažman u vezi – eto blokade. Nepovjerljivost, sumnjičavost, teško razvijanje emocija i strah od napuštanja su možda glavne karakteristike. Na sve to dolazi isključivost, koja se najčešće može prepoznati po tome što se i na najmanju sumnju u partnera po bilo kojoj osnovi odražava naglim prekidom svakog daljeg odnosa.

Istina, sve ove osobine, bar u mom slučaju, ne mogu se primijetiti ako me samo promatrate iz daleka, ali u mojoj srži su prisutne. Tako sam poneke bivše u čudu ostavljala da se pitaju šta se dogodilo i gdje sam nestala preko noći :D No, kad patite od RAD-a gore od toga je biti ostavljen. A bilo je situacija u kojima sam bila preduhitrena u tom smislu (namjerno kažem preduhitrena). To ne podnosim, odnosno podnosim jako jako loše, teško da bih to mogla opisati riječima. Pri tom, potpuno je nevažno da li postoje dublje emocije prema partneru (a najčešće ih nema), ostavljanje je nešto što jednostavno ne podnosim. I tako kako se emotivna komponenta odnosa očigledno nalazi pred velikim i teškim izazovima, nesvjesno se intenzivira fizička komponenta (sa njom je mnogo ljepše i lakše ;) ).

Stjecajem okolnosti tijekom ˝reuniona˝ bila sam u višegodišnjoj vezi. Prvoj ozbiljnijoj i emotivno zahtjevnijoj, za svoje RAD kapacitete, koju sam uspjela razviti. Bila sam na dobrom putu. Potapšala sam se par puta po ramenu jer nisam zbrisala na prve ozbiljnije krize ili pitanja tipa “da li me voliš?“ (a to je najgore pitanje koje mi može neko postaviti). S emotivne točke gledišta, nisam puno dalje odmakla nego inače, ali bar sam se ponašala zrelo i „čekala“ da samo od sebe proradi. Onda me je zatekao ˝reunion˝, u koji sam naivno ušla, ne znajući šta me čeka. Uspjela sam za par mjeseci nakon upoznavanja biološke majke, pod dojmovima, sve do temelja srušiti (nenamjerno, neželjeno i potpuno nesvjesno). Iako sam u tom trenutku bila ravnodušna prema životu, pa tako i njemu, krah te veze doživjela sam kao najtragičniju stvar u mom životu.

Puno kasnije, čitajući iskustva drugih usvojenih osoba, uvidjela sam da je tijekom upoznavanja bioloških roditelja najprirodnija i najnormalnija stvar koja se može dogoditi je prekid romantične veze. Nešto kao kolateralna šteta. To me je jako utješilo, pa se i moj poljuljan moral podigao :)

Zaključak bi bio da usvajanje odnosno posljedice napuštanja svakako imaju utjecaja na sve vrste odnosa, pa i prema tome, no ja još vjerujem da će se sve te kočnice nekako preći, same od sebe tokom vremena ili uz moju pomoć, a i onog „pravog“ ;).

Na putu prorađivanja svoji strahova i emocija, obrati nam se! Dogovori savjetovanje - razgovor s psihologom u Adopti na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ili pričaj s nama telefonom na 01 3877 412

Obratiti nam se možeš i anonimno :)

Postoje trenuci u kojima se osjećamo sami, drugačiji od ostalih i kao da nas nitko ne može razumjeti. Ili čak da bi nas mogli odbaciti, bez nekog posebnog razloga. Kao da sve što napravimo ili kažemo ˝po svom˝ može biti nekome previše i razlog zbog kojeg možemo izgubiti prijatelje. I to je normalno – većina nas prolazi kroz tu fazu u prijateljstvima i drugim odnosima.

Što pomaže?

Tada pomaže da stanemo i pokušamo vidjeti što nam se događa, kako se osjećamo. I to je dobro i vrijedno, jer naši nam osjećaji otkrivaju puno toga o nama, dobro ih je pokušati poslušati. Obično postoji netko u našem životu s kime možemo podijeliti što nam se događa ili ga se možemo samo prisjetiti – prijatelj, poznanik, susjed, obitelj, kućni ljubimac. Iznenađujuće je da u takvim trenucima, okolina obično misli sve dobro o nama i želi nas prihvatiti baš onakvima kakvi jesmo. Još samo to mi sami trebamo učiniti.

Nedavno sam naišla na jedno pismo, o životu, našim nedaćama i načinima na koji se nosimo s njima. Mislim da ga možemo gledati kroz prijateljstva, ali i za sve drugo u našim životima.

Jeste li gledali ili barem čuli za ˝Gospodara prstenova˝? Evo prijevoda pisma:

˝Moja majka mi je jednom rekla da su nedaće poput Gospodara prstenova.

U životu možete imate teška, turbulentna iskustva koja potpuno promijene život i gotovo vas ˝ubiju˝ (kao čin bacanja prstena u Mount Doom), i to ne može u potpunosti razumjeti nitko tko nije prošao kroz takvo iskustvo. Drugi, naravno, mogu suosjećati s vama, ali nikada neće stvarno znati kako je to. Osim toga, vjerojatno će očekivati ​​da krenete dalje i zaboravite na sve. Ali to ne ide tako.

Neki su pak sretnici kao Sam. Prolaze kroz život lako. Idu ravno kući, ožene se ili udaju, imaju hrpu kovrčavih beba Hobbita i svaki put nastave tamo gdje su stali, zadovoljno zaboravljajući na životne drame. Takvi samo žive u miru, pomalo ignorirajući ono što im ne odgovara.

Mnogi su ljudi, međutim, poput Froda. Oni odlaze od kuće kao jedna osoba, a vraćaju se kao novi ljudi, a sve je teže u životu. Stare rane bole a prsten sa sobom nosi težinu i odgovornosti. Sve je teže uklopiti se u staru sliku pa plove do Besmrtnog zapada u potrazi za mirom koji se pronalazi samo u nama samima. Ne mogu se nositi sa svim tim teretom.

Ali ako nadrastemo povijest i potrebu da se sakrijemo ili pobjegnemo, postajemo kao Pippin i Merry. Oni nikada ne ignoriraju ono što im se dogodilo, ali se žele i trude napredovati i rasti. Postaju vođe i pripovjedači, sposobni i spremni da strah, ljutnju i tugu pretoče u priče iz kojih zadovoljno uče oni sami i drugi. Svoje vještine naučili su u bitkama života, iz svojih iskustava, pobjeda i poraza i sada iskustva nose poput oklopa, koristeći ih u svoju korist.

Naši teški trenuci grade nas i pretvaraju u čuvare, rekla mi je majka. To je patnja koja jača našu kožu i omekšava srce, a ako smo naučili živjeti s duhovima prošlosti, možda bismo mogli spasiti i druge od iste sudbine.˝

- S.T. Gibson