Ako i kad se odlučimo krenuti u potragu za biološkim roditeljima, otvara se cijeli niz tema. Jedna od njih je i kako ćemo o tome razgovarati sa svojim roditeljima. Često ne znamo kako im to reći, brine nas kako će se oni osjećati i kako ćemo se nositi s time. Neki se odluče na taj korak sami, a da nisu o tome razgovarali s roditeljima, neki dobiju njihovu podršku, a neki pak imaju poteškoće objasniti svojim roditeljima zašto žele pronaći biološke roditelje i da to za njih ne znači da manje vole i cijene njih s kojima su odrasli.

Kad se s roditeljima razgovara, moguće je izgraditi razumijevanje i povjerenje u vezi s ovim pitanjem čak i ako je njima u početku teško prihvatiti potragu za biološkim roditeljima. Istina, nekada je teško pronaći najbolji način i objasniti im da je potreba za traženjem porijekla normalna potreba za traženjem informacija koja ih ne treba povrijediti, niti to znači da njih manje volimo. Lijepo je kad nas mogu razumjeti i u tome podržati, no roditelji ponekad imaju osjećaj da ta naša potreba ukazuje da je naš odnos prema njima narušen, što je daleko od istine. Kao da ponekad osjećaju da smo, ako nas zanimaju naši biološki roditelji, samim time njih na neki način iznevjerili. A to nije baš tako...

Kako je to vama? Razmišljate li o potrazi bioloških roditelja i kako o tome razgovarati sa svojom obitelji? Ili ste već razgovarali o tome, i kakvo je to iskustvo vama bilo?

Evo jedne priče o tome:

 ˝Moji roditelji to nisu mogli razumjeti“

Posvojena sam u dobi od tri mjeseca i odrasla u normalnoj, sretnoj obitelji. Unatoč sreći i mirnom djetinjstvu, uvijek su u mojim mislima postojala pitanja koja su me mučila: Tko sam bila prije nego što su me posvojili i zašto me moji biološki roditelji nisu zadržali? Nisam osjetila potrebu otkriti te odgovore dok se i sama nisam udala i dobila djecu. Kada vas u trudničkoj ambulanti pitaju imate li u obiteljskoj anamnezi dijabetes ili probleme sa srcem, jednostavno im ne možete dati odgovor ako vi sami ne znate ništa o ljudima koji su vas donijeli na ovaj svijet.

Nakon rođenja mog drugog sina, suprug i ja smo odlučili krenuti u potragu i saznati više o mom porijeklu. Našli smo moju biološku majku. To se dogodilo prije više godina i od tada smo u redovnom kontaktu. Tri brata moje biološke majke i njihove obitelj znaju sve o meni. Srela sam se s njima puno puta i od njih sam prihvaćena kao članica obitelji. Untaoč tome što sam bila sramotna mračna tajna dugo vremena.

A što je s mojom majkom i ocem – ljudima koji su me odgojili i svoj život posvetili meni? U početku moja majka nije mogla razumjeti zašto imam potrebu znati sve o svojoj prošlosti, a pogotovo zašto želim naći svoju biološku majku. Osjećala se ugroženom i bojala se da ću pronalaskom svoje biološke obitelji možda otkriti da su oni privlačniji i zanimljiviji ili da ću htjeti biti više s njima nego s njom. Ništa ne može biti dalje od istine! Konačno je u zadnjih nekoliko godina počela o tome otvorenije pričati sa mnom i počela razumijevati kako se osjećam. Sada se osjeća mnogo sigurnije u vezi s mojim odnosima s biološkom obitelji. Tata, nažalost, nikada nije mogao shvatiti da je posvojenje nešto što sa sobom nosi i neke posebnosti. Što se njega tiče, ja sam njegova kći i to je to, nema se o tome što više razgovarati.

Iako sam zahvalna što sam našla svoju biološku majku i na daljnjem kontaktu s njom, nemam je potrebu voljeti. Da, ona je vrlo simpatična, draga žena i nevjerojatno je koliko smo si nalik. Ali najbitnije mi je to što poznajem svoje korijene. Meni je bilo važno znati tko sam i odakle potječem. Otkrivši to, mogla sam nastaviti dalje graditi svoj život.

Prihvatiti sebe takvima kakvi jesmo nije jednostavan zadatak. Zahtjeva vrijeme, puno istraživanja, postavljanja pitanja, pronalaženja odgovora, isprobavanja, osluškivanja, postavljanja i prelaženja granica… Ipak, lakše je ako u tome imamo podršku. Važno je razgovarati o stvarima koje nas zanimaju i muče. Razgovarati o posvojenju i svemu vezanom za nas i naš život pomaže da shvatimo na koji nas to način određuje, koliko nam to znači i kakvo mjesto ta činjenica ima u formiranju nas kao osobe.

Jedan je dvadesetdvogodišnjak često znao ispitivati i razgovarati s roditeljima o svojem životu i korijenima, još od osnovne škole. Imao je dobar odnos s roditeljima i oni bi mu otvoreno odgovarali na sva pitanja. Za vrijeme srednje škole odlazio je razgovarati i s psihologom kako bi bolje razumio što za njega znači biti posvojen. Na kraju je rekao:

˝Čudno je to… nakon svih ovih godina propitivanja i istraživanja, sada me više ne zanima tražiti odgovore na sva pitanja koja imam. Valjda sam zadovoljan kako razumijem što za mene znači to što sam posvojen˝.

Koliko vremena provodite pred ogledalom? Ja se sjećam da sam mogla stvarno duuuugo stajati pred ogledalom. To je uobičajeno u tim godinama. Budući da se toliko volimo gledati u ogledalo, svoj fizički izgled često smatramo ključnim za pitanje identiteta – i to je normalno. Ali kako se baš u tom periodu fizičke promjene događaju na dnevnoj, tjednoj ili mjesečnoj bazi, to može biti zbunjujuće. Osim toga, promjene u našem fizičkom izgledu mijenjaju i način na koji smo gledali na sličnosti s roditeljima i obitelji. Pritom postoje različiti načini kako na to gledamo - nekome se sličnosti mogu sviđati, a nekome one nisu važne, netko se raduje promjenama, netko bi radije da se ne događaju tako brzo…

Jedan je šesnaestogodišnjak imao iskustvo vezano za fizičke promjene: „Ljudi su mi stalno govorili kako sličim svome ocu – meni je to djelovalo neiskreno i kao da ne govore istinu. Bilo mi je neugodno u takvim trenucima. Znam da donekle stvarno ličimo, ali to je čista slučajnost, puka sreća. Uostalom, to isticanje sličnosti između tate i mene udaljavalo me je od ostatka obitelji. Činilo mi se da, ako stvarno pripadam obitelji, nije potrebno isticati moju fizičku sličnost s ocem. Ona mi sama po sebi nije bila važnija od svega ostaloga. Kako sam odrastao, postajao sam sve viši i viši, a moji roditelji nisu baš visoki ljudi. Činilo mi se kao da ˝stršim˝ iz obitelji. Sa sve većom razlikom u visini, komentari o sličnosti postajali su mi sve više besmisleni i isforsirani. Dovoljno mi je da sam ja – ja, i da pripadam obitelji takav kakav jesam.˝

Jedan je posvojeni dječak pak bio jako zadovoljan što je bio fizički sličan svojim roditeljima. ˝Fizička sličnost ponekad mi pomaže da se osjećam kao da sam rođen u svojoj obitelji. Jako je važno sličiti roditeljima. Mnogi to uzimaju zdravo za gotovo, o tome nikada niti ne razmišljaju. Ja sam morao razmišljati o tome.˝

Koliko je vama važna fizička sličnost s vašim roditeljima? Kako se osjećate kad vam kažu da ličite na njih?

Što kad postoji naš pravi ja i ˝lažni˝ ja s kojim se predstavljamo?

Nekad se događa da se u različitim situacijama i okruženjima drugačije osjećamo i ponašamo. Tada imamo osjećaj da to ˝vanjsko ja˝ nije jednako onom ˝unutarnjem˝. Neki nas mogu doživjeti kao otvorene, vedre i energične osobe, dok se mi osjećamo ranjivima, malima i usamljenima.

To možda radimo kako bismo se prilagodili okolini i očekivanjima od strane okoline ili pak da ne bismo bili odbačeni i povrijeđeni. Jer, što bi bilo kada bismo dopustili da netko vidi kako se zapravo osjećamo, što stvarno mislimo?!

Ponekad ˝ušutkavamo˝ svoje prave potrebe i stvaramo prilagođenog sebe jer se time štitimo. Kao da nosimo masku ispod koje skivamo tko zapravo jesmo i ne dopuštamo da vide prave nas ispod maske koju smo izgradili.

Iz iskustva mladih posvojenih osoba dolaze ovakve misli:

˝Ne želim da ljudi vide koliko se osjećam nesigurnom. Tako mogu lakše držati stvari pod kontrolom.˝

˝Nisam uvijek sigurna protiv čega sam, osim protiv samog osjećaja odbačenosti.˝

˝Ako netko odbaci tvoje lažno, vanjsko „ja“, to nije tako strašno – to nisi zaista ti, ali ako nekome daš da vidi pravog tebe i taj te odbaci, to je stvarno odbacivanje.˝.

Ljudi su skloni vjerovati u ono u što žele vjerovati i ono što vide izvana. Pa ako je netko na van onakav kakvog okolina prihvaća i želi, to se tumači kao da je ta osoba dobro prilagođena. To je nekad istina. Ali nekad je tako samo lakše živjeti jer je manja opasnost od (ponovnog) odbacivanja. Ono što se događa unutar nas pritom ne postaje manje važno ili tiše zato što se drugačije predstavljamo. Baš naprotiv, može postajati jače i glasnije i tražiti da bude prihvaćeno. Traži da mi sami prihvatimo sebe i polako gradimo identitet, odnose i povjerenje, koliko god to bio zahtjevan put.

Posvojena sam u dobi od tri mjeseca i odrasla u normalnoj, sretnoj obitelji. Unatoč sreći i mirnom djetinjstvu, uvijek su u mojim mislima postojala pitanja koja su me mučila: Tko sam bila prije nego što su me posvojili i zašto me moji biološki roditelji nisu zadržali? Nisam osjetila potrebu otkriti te odgovore dok se i sama nisam udala i dobila djecu. Kada vas u trudničkoj ambulanti pitaju imate li u obiteljskoj anamnezi dijabetes ili probleme sa srcem, jednostavno im ne možete dati odgovor ako vi sami ne znate ništa o ljudima koji su vas donijeli na ovaj svijet.

Nakon rođenja mog drugog sina, suprug i ja smo odlučili krenuti u potragu i saznati više o mom porijeklu. Našli smo moju biološku majku. To se dogodilo prije više godina i od tada smo u redovnom kontaktu. Tri brata moje biološke majke i njihove obitelj znaju sve o meni. Srela sam se s njima puno puta i prihvatili su me kao člana obitelji. Unatoč tomu što sam bila sramotna mračna tajna dugo vremena.

A što je s mojom majkom i ocem – ljudima koji su me odgojili i svoj život posvetili meni? U početku moja majka nije mogla razumjeti zašto imam potrebu znati sve o svojoj prošlosti, a pogotovo zašto želim naći svoju biološku majku. Osjećala se ugroženom i bojala se da ću pronalaskom svoje biološke obitelji možda otkriti da su oni privlačniji i zanimljiviji ili da ću htjeti biti više s njima nego s njom. Ništa ne može biti dalje od istine! Konačno je u zadnjih nekoliko godina počela o tome otvorenije pričati sa mnom i počela razumijevati kako se osjećam. Sada se osjeća mnogo sigurnije u vezi s mojim odnosima s biološkom obitelji. Tata, nažalost, nikada nije mogao shvatiti da je posvojenje nešto što sa sobom nosi i neke posebnosti. Što se njega tiče, ja sam njegova kći i to je to, nema se o tome što više razgovarati.

Iako sam zahvalna što sam našla svoju biološku majku i na daljnjem kontaktu s njom, nemam je potrebu voljeti. Da, ona je vrlo simpatična, draga žena i nevjerojatno je koliko smo si nalik. Ali najbitnije mi je to što poznajem svoje korijene. Meni je bilo važno znati tko sam i odakle potječem. Otkrivši to, mogla sam nastaviti dalje graditi svoj život.